Sjedište:             Strossmayerov trg 12.       10450 Jastrebarsko

 STOLNOTENISKI KLUB "JASKA"

      JASTREBARSKO

Kontakt:                               tel. 385  98 1651 701           fax. 385 1 6284 058               e-mail: ctb@zg.t-com.hr  web:www.stk-jaska.com

 

NAŠ MALI IZLET NA JAPETIĆ KRAJEM SEZONE 2004/2005

I na kraju ove sezone, za STK JASKA po mnogo čemu povijesne, valjalo je odraditi naš već tradicionalni izlet na dominantni vrh našeg kraja, Japetić. Nakon svih problema oko termina izleta zbog prebukiranosti stolnoteniskog kalendara, ipak se 19.06.2005. u 8,00 h na Strossu okupila hvalevrijedna skupina od čak 37 članova, sastavljena od malih stolnotenisača i stolnotenisačica, njihovih roditelja, trenera, rukovodstva kluba, prijetelja kluba te dragih nam gostiju iz Zagreba, Karlovca i Duge Rese. U osvajanje visina ipak je većina od njih krenula lakšim putem tj. izabrali su vožnju automobilom, a 11 najhrabrijih protegnulo je noge planinarskim putem od Šumskog dvora na gore. G. Vakula ove nas godine nije razočarao i dan je za razliku od prošlogodišnjeg potopa zablistao u svom najboljem svijetlu, upravo onakvim kakvim smo ga i priželjkivali uoči izleta. Dakle, uvjeti za rekreaciju, sport, zabavu i kuharske specijalitete doimali su se idealnim. Planinarski put još jednom je potvrdio da na mladima svijet ostaje. Došavši na terasu planinarskog doma na Žitnici s nekih 15-20 minuta fore, mladi su se nekoliko puta mobitelom interesirali gdje je zapravo zaglavio onaj iskusniji dio ekspedicije vjerojatno se bojeći da su se možda vratili natrag u Jasku. No, sve je bilo pod kontrolom i dolaskom starijeg dijela ekspedicije u naš tradicionalni bazni logor smješten u debeloj hladovini đungle pored "suhe livade" stvoreni su svi uvjeti za početak tradicionalnog malonogometnog turnira za koji je već natjecateljska komisija formirala ekipe i obavila javni žrijeb. Sa kotla širio se neodoljivi miris razno raznih kotlovskih delicija pa se je sve činilo idealnim osim samog nogometnog terena. Glasovita "suha livada" upravo poznata po svojoj neuništivoj travi odavala je tužan, za nas gotovo razočaravajući i dosad nedoživljen dojam. Dio terena doslovno je izgledao poput oranice nakon netom obavljenog dubokog jesenjeg oranja (krivci su prave pravcate divlje svinje, inače česti noćni posjetioci ove destinacije) dok je pak drugi dio terena bio izgažen na način da je svaka vidljiva travka koja je još izvirivala iz hrpe prašine imala gotovo kolekcionarsku vrijednost (za to pak nisu krivci prave divlje svinje nego ni više ni manje kopita bizona i to ne onih običnih već Žednih bizona tj. istoimene malonogometne družine iz Jaske osnovane prije punih 25 ljeta, a koja je dan i noć uoći našeg izleta upravo ovdje burno proslavila svoju godišnjicu). Ipak bez konkurencije najzanimljiviji dio terena bio je onaj koji je ukazivao na to da je upravo tu ispečen jedan od bizona na ražnju, no na kraju se je utvrdilo da se nije radilo o bizonu već o najobičnijem domaćem praščiću kojeg je tu okrenulo neko očito veselo društvance koje je tu obitavalo prije Žednih bizona i nas. Iako su sa izleta i nogometnog turnira izostale i takve face poput već legendarnog Tomislava Cibana, cjelokupne ekipe koja nastupa u prvenstvu SOKAZ-a te Mladena Skukana svima poznatijeg kao Mir i Dobro i gostiju iz Svete Nedelje, nogometni susreti plijenili su ljepotom, fer i korektnom igrom, a bili su protkani i onim najljepšim: obiljem golova. Uglavnom ovaj puta se nitko nije ozlijedio što se doima pravim malim čudom, a svi su sudionici turnira bez obzira na postignuti rezultat bili zadovoljni, osim presjednika kluba koji je temeljem sastava njegove ekipe konstatno pričao o nekakvoj uroti protiv njega, ne shvačajući da je ustvari pogriješio već u samom startu motajući se oko kotla umjesto da lobira oko zapisničkog stola prilikom sastavljanja ekipa. Pobjednici i to uvjerljivi dugog i iscrpljujućeg turnira naravno da su postali oni koji se nisu dali pješke na put ni pod razno, već su snagu i svježinu lukavo čuvali za turnir. Svi oni koji pak nisu mogli odoljeti zovu prirode i odlučili se na planinarski uspon bili su među gubitnicima. Osim nogometa održavala su se i napeta nadmetanja u odbojci i badmingtonu, a naravno da nije izostao ni pohod na sam vrh Japetića i na piramidu s koje se je širio nadaleko poznati pogled na svijet i okolicu. Najveće umijeće u baratanju nogometnom loptom bez daljnjega demonstrirala je mala gošća iz Zagreba (Lea Rakovac) u dresu F.C. Barcelona na kojem je pisalo Ronaldino, a koju smo temeljem njenih nogometnih majstorija prozvali Maca Maradona. A što bi tek bilo da je teren ličio umjesto na poligon divljih svinja i Žednih bizona na recimo travnjak Nou Campa? Da je izlet bio vrlo uspješan najbolje je potvrdio kasni, gotovo noćni povratak u Šumski dvor. I na kraju za rezime, za razliku od prethodnih godina nije bilo gubitaka ni prilikom uspona, ni na nogometu, nije bilo čak ni već legendarnih i višestruko opjevanih sudara, a iako je "netko" uredno posaugao svo sponzorsko vino nitko se nije čak ni napio, hrana je bila odlična a posebno grah koji je ipak Zakon a kapljica za svaku pohvalu, hladna i pitka. Iako je ove godine odaziv na izlet bio iznad svih očekivanja, ipak ostaje želja i zadatak za slijedeću godinu da taj odaziv unatoč brojnim obvezama bude i 100%.

Natrag...

Vidi slike...

 

 

NAŠ MALI IZLET NA JAPETIĆ KRAJEM SEZONE 2003/2004

Završila je još jedna sezona. Uspješno. Kao i svake godine kruna sezone je tradicionalni izlet članova kluba, roditelja djece koja treniraju te sportskih prijatelja na Japetić. Konstatntno loša vremenska prognoza, prebukirani kalendar pojedinih članova kluba poigravali su se s terminima polaska. Na kraju je izabrana subota 05.06.2004. u 8,00 h kao najpovoljniji i zapravo jedino ostvarivi termin izleta. Iako prognoza vremena nije bila obečavajuća, a sitna kišica je rominjala cijelo vrijeme okupljanja na Strossu, jasno vidljiv vrh cilja nam Japetića nudio je optimistička očekivanja. S nadom da će vrijeme poslužiti oni najhrabriji, a među njima i podosta kadeta i kadetkinja krenulo je pješice od Svetojanskog Šumskog dvora dok su oni koji su prošle godine imali gorka iskustva s usponom elegantno izabrali prijevoz automobilima. Dio ekipe iz Karlovca i Duge Rese pritom je imao “upoznavanje” sa svim naseljima koja se nalaze na obroncima Japetića iako su imali čvrste upute da voze samo ravno i nigdje ne skreću jer zapravo i nemaju kuda skrenuti. Ipak iznašli su mogućnost i “posjetili” Dragonož i još neke lokacije. Sam uspon pak pokazao je sjajnu kondicijsku spremu posebno onih najmlađih koji su do cilja I etape kod planinarskog doma na Žitnici pristigli s krugom “fore” u odnosu na seniore i veterane kluba. No, pritom ipak valja istaknuti da su stariji članovi kluba bili na nešto drugačijoj taktici jer su nekoliko puta išli u “box” po gorivo. Prekrasan pogled sa terase planinarskog doma koji se rijetko doživljava i pri ljepšim vremenskim prilikama svima je razgalio srca i odagnao sve crne slutnje o nekakvoj kiši. Preostalo je samo još kraće pješačenje do tradicionalnog taborišta pri “Suhoj” livadi gdje su oni koji su se odlučili doći automobilima već podigli bazni logor, a iz kotla sukljao je bjeličasti dim. I dok se je sponzorovim vinom zalijevalo suha grla povodom sjajnog vremena koje nas je dočekalo na vrhu, a u mislima su se već slagale ekipe i taktike za mali nogomet vjerojatno jedini oblak u krugu stotinjak kilometara odlučio se je stacionirati nad Japetićem i to ne bilo gdje nego baš na samom vrhu. Učas se je sve najprije prekrilo maglom za koju smo svi optimistički utvrdili da je zasigurno nastala od dima iz našeg kotla, a potom su drvečem zašuštale prve kapi kiše. “Suha” livada pretvorila se je u poligon za divlje svinje, a njenim rubom tekao je simpatični potočić. Naravno, junaci se u muci poznaju i ništa nije moglo spriječiti motivirane ekipe nogometaša da istrče na teren koji je što je sasvim atipično za Japetić već izgledao poput bazena. Bilo je klizanja, padova ali i povreda i to kakvih. Za Željana je ovim izletom na Japetić sezona u pravom smislu riječi završila, pad na rame bio je koban. Usprkos svemu hrabri igrači još su u nekoliko susreta prkosili sada već pravom potopu i velikoj hladnoći i potom zaista nije preostalo ništa drugo nego povući se najprije pod drveće, a kako je kiša još pojačavala donešena je jedina moguća odluka o evakuciji svih prisutnih automobilima u “Šumski dvor”. Usprkos silnoj želji da se izlet obavi do kraja, pokazalo se je bila je to ipak najbolja moguća odluka. U “Šumskom dvoru” kiša je tek neznatno padala i nije bilo zapreke da se pod krovovima terase završi započeto na Japetiću tj. počisti preostala kotlovina, kobasice, odojak i kolači namijenjeni pobjedniku nogometnog turnira. Dolazak u Jasku pokazao je da kiša tu uopće nije padala, a pogled na vrh Japetića samo je potvrdio da je oblak koji nas je tako izdašno natapao satima očito odlučio nakon našeg odlaska otići na neko drugo mjesto i natapati nekog drugog.

Natrag...

Vidi slike...

 

NAŠ MALI IZLET NA JAPETIĆ KRAJEM SEZONE 2002/2003

Završetkom školske godine 2002/2003 privremeno je prestala s radom i školsko-sportska dvorana u Jastrebarskom gdje STK JASKA obavlja treninge. Tako je i ove godine došlo do prinudnog ljetnog odmora kako za igrače tako i trenere kluba. Međutim, da ipak sve ne bude baš tako crno pobrinuli su se vrijedni članovi uprave koji su organizirali u tijeku tog prinudnog odmora izlet na kultni vrh našega kraja Japetić i to svih članova kluba, uprave, roditelja djece koja treniraju u klubu, bližih i daljih prijatelja i simpatizera kluba, rijetkih sponzora, bivših i sadašnjih igrača, trenera i pomoćnih trenera, prijatelja i prijateljica iz STK SVETA NEDELJA, a odazvao se i predstavnik Sportske zajednice Grada Jastrebarsko, ali koji je za razliku od većine članova STK JASKA ipak izabrao vožnju autom umjesto planinarenja. Sve u svemu “ludnica” u kojoj je sudjelovalo preko 60 ljudi! Za neke je bilo važno da dokažu da je uspon na Japetić iz pravca Šumskog dvora i povratak istim putem pravi “mačji kašalj”. Ne bi sad nabrajali one koji u tome nisu uspjeli jer ih je previše, ali svakako treba spomenuti da je među njima prevladavala kategorija trenera i pomoćnih trenera tako da se na povratku tražilo mjesto “više” u raspoloživim automobilima. U hladovini šume zaista ništa nije nedostajalo, našlo se tu kotlovine, kobasica, krumpira, graha, raznih salata i svega ostalog, pravi “Švedski stol” a bio je tu čak i stol za okorjele kartaše, tek zbog tehničkih problema izostao je onaj najdraži stol – stolnoteniski, a na “suhoj” livadi zna se: cjelodnevni nogometni turnir zvan I otvoreno prvenstvo stolnotenisača STK JASKE u malom nogometu. Ovo otvoreno naravno zbog sudjelovanja dviju ekipa iz prijateljske nam Svete Nedelje. Bilo je tu “špananja” za gurmane, doslovno od jutra do mraka i do zadnjih atoma snage. Osim uobičajenih povika na suce, bilo je i učestalih kritika na račun Marijana (domara) jer je zakazao u pripremi igrališta (valjanje, košnja). Gledaoci su uživali (u hladovini) u beskompromisnoj igri a igrači doslovno patili (na suncu). Mnogi su se u silnom žaru i ozlijedili a neki i poprilično (glavni trener), samo nije sasvim jasno da li od nogometa ili je to ipak bio siguran način da se izbjegne još jedno planinarenje na povratku i izbori karta za auto. Da krv nije voda pokazalo se na kraju eliminacionih utakmica kada je na travnjaku ostala pobjednička ekipa predvođena dvojicom bivših nogometaša a sada “oldtimera”, reklo bi se: tko zna, zna. A mora ih se istaknuti jer su to i zaslužili, naime slijedeća tri dana bili su na neplaćenom odmoru (leđa, mišići i te stvari). Na kraju moglo se samo konstatirati da je to bio izlet za pamćenje i nema sumnje da će i slijedećeg ljeta tradicija biti nastavljena, a neki poput dragih prijetelja i prijeteljica iz Svete Nedelje već su krenuli sa oštrim pripremama (nogometnim) jer su teško podnijeli poraz od Jaske nakon silnih pobjeda u drugim disciplinama gdje su moramo to priznati zasada još uvijek neprikosnoveni (stolni tenis, ispijanje piva a može i vina). A sam povratak obilježilo je uživanje u svojevrsnom safariju pojedinih članova kluba koji su se vraćali kombijem. Dok su uživali u pogledu na krdo divljih svinja sa samo nekoliko metara udaljenosti, a što je ipak posebna pogodnost i privilegija, vozeći se unatrag malo su “popeglali” Passata gospodina predsjednika kluba. Istraga o ovoj nesvakidašnjoj i vrlo zamršenoj saobračajki još uvijek je u tijeku a neimenovani izvori bliski klubu napominju da je sasvim nejasno otkud se g. predsjednik pojavio s Passatom baš u kritičnom trenutku na kritičnom mjestu kad ga neposredno prije nije bilo u retrovizoru već je primijećena Škoda! Za slijedeći izlet krajem 6. mjeseca 2004. klubsko rukovodstvo namjerava uvesti još pooštrenije kriterije za trenere i pomoćne trenere i najavljuje polazak (naravno pješke) sa Strossa a ne kao ove godine od Šumskog dvora.

Natrag...

Vidi slike...